Meho Kodro (Mostar, 12. januar 1967.) je bio selektor nogometne reprezentacije BiH od 5. januara 2008 do 16. maja 2008 kad je otpušten od strane rukovodstva NSBiH zbog svog protivljenja odigravanju utakmice između selekcije BiH i Irana. U svojoj igračkoj karijeri je bio nogometni napadač i reprezentativac Bosne i Hercegovine. Poznat po brzini, tehnici i skok igri. Napravio je zapaženu karijeru u Španiji gdje je i danas cijenjen.

Rodjen je u Sarajevu, 24. januara 1933. Sjajnu fudbalsku karijeru poceo je u Sarajevu 1945. Clan fudbalskog kluba Sarajevo postao je 1948. Prvu utakmicu u dresu Sarajeva odigrao je 1952. godine protiv Zagreba. U prvom timu nastupao je do 1967. godine. Za prvi tim Sarajeva odigrao je 600 utakmica i postigao 400 golova. Godinama je bio najbolji igrac Sarajeva i jedan od najboljih fudbalera Jugoslavije. U prvenstvenoj sezoni 1963/64. bio je najbolji strijelac Prvenstva Jugoslavije sa 19 golova. Fudbal je igrao iskljucivo iz ljubavi. Kratko vrijeme proveo je u Turskoj, ali je za njega postojao samo jedan klub - Sarajevo! Za A reprezentaciju Jugoslavije odigrao jednu utakmicu(?!). U analima fudbala zapisano je da je Asim Ferhatovic 8. oktobra 1961. u Beogradu igrao za najbolju jugoslovensku sekciju koja je pobijedila Juznu Koreju sa 5:1! Kao fudbaler cesto je biran medju najbolje sportiste Bosne i Hercegovine.

JEDAN JE HASE!
Ako podjete uz ulicu sa Bascarsije na Vratnik, docekace vas svako jutro fudbalski boem i romanticar - Asim Ferhatovic. Tu na Kovacima i odrastao je ljubimac navijaca Sarajeva, koga su voljeli i navijaci Zeljeznicara, Partizana, Crvene Zvezde, Veleza, Hajduka... Radi "Haseta" su na Kosevo dolazili ljubitelji sporta i divili se carobnjaku ove igre koji je u trenucima nadahnuca znao proci kroz cijelu protivnicku odbranu. Na maloj poljani u blizini koje je kasnije sazidao kucu, poceo je prve fudbalske korake. Tu je postao kralj driblinga, tu je davao svoje prve golove i zaputio se u fudbalski svijet. Jos dok je kao djecak prolazio uskim ulicama, sretali su ga ljudi i pozdravljali majstora o kome je vec pricao cijeli grad. Asim je od prvih fudbalskih dana ispoljavao mirnocu, lijepe manire i skromnost. Bio je i ostao pravi dzentlmen u kopackama! Fudbalska slava mu nije zaklonila vidike. Njegov stil zivota se nikad nije mjenjao. Uvijek je zelio da ostane tih i van fudbalskih arena neprimjecen. U albumu jugoslovenskog fudbala ostace zapisano da je Asim u 31 godini zivota (sezona 1963/64.) sa 19 golova, bio najbolji jugoslovenski golgeter. To je podatak koji govori o izuzetnih Hasetovim igrackim vrijednostima. I pri kraju svoje fudbalske karijere on je odusevljavao ljubitelje najljepse igre. Izvanredne akcije i majstorije uljepsavao je divnim golovima. Postigao je 19 golova u sezoni kada se u prvoj ligi takmicilo cetrnaest klubova. A Hase nije sutirao penale, niti je tada Sarajevo imalo sampionski tim, pa je ovaj majstor bio prevashodno zaduzen da priprema golove sa igracima. Ti detalji govore o fudbalskom umijecu mladica koji je postao "biser". Pricati o Asimu Ferhatovicu znaci pricati o driblinzima sto se pamte i o neobicnim golovima koji su stadione dizali na noge, a golmane dovodile do ocajanja. Tih detanja bilo je mnogo u karijeri koja je trajala 20 godina. Tesko je izdvojiti jednu od Hasetovih igara i reci da je najbolja. Odigrao je podosta utakmica koje su ga uvrstile u red velikana fudbala. Zato cu kazivati o nekoliko lijepih i neobicnih detalja iz njegove karijere. Jos od prvog nastupa u susretu sa Zagrebom na Kosevu, osamnaestogisnji mladic postaje ljubimac navijaca. Postigao je svoj prvi gol za Sarajevo. Taj pogodak je odlicio utakmicu. Half Joksimovic bio je zbunjen pred driblinzima djecaka kojeg je prvi put vidio. I brojna publika je prvi put vidjela kasnijeg ljubimca. Bio je to pocetak blistave karijere fudbalskog boema sa Koseva. Godine 1955. Sarajevo je gostovalo u Beogradu, gdje je igralo utakmicu sa BSK-om. Beogradski tim je redao pobjede pa se ocekivalo da ce i ekipa sa Koseva biti lahko savladana. U tom susretu glavni junak bio je Asim Ferhatovic, koji je na terenu pravio cuda. On je driblao cijelu odbranu protivnika, a onda i golmana i tako zabavljao publiku. I kada su svi na stadionu ocekivali da ce sa loptom usetati u gol, on je nastavljao igru i nadigravanje prema centru i tako iznova zapocinjao akciju zaboravljajuci gdje su vratnice. Citav stadion je stajao na nogama i aplaudirao majstoru, romanticaru. Takve igre se rijetko vidjaju. Jos je ljepsa bila slika kada su ga na kraju utakmice protivnicki navijaci u spaliru aplauzom ispratili sa stadiona. Znao je na cudesan nacin da savlada velike golmane. Jednom je na Kosevu u susretu sa Crvenom zvezdom u trku "nanizao" Tasica, Spajica i Durkovica i kada je istrcali Beara ocekivao udarac u suprotni ugao, Asim je s lakocom loptu plasirao u blizi. Ferhatovic je znao da pobjedi Partizana, Hajduka, Zaljeznicara... U jednom susretu s Partizanom na Kosevu izvanrednim fintama iz igre je "izbacio" Vasovica, Pajevica, Joncica i Jusufija. Kada je zavrsio akciju i Sarajevo postiglo gol, on je neocekivano otisao u svlacionicu. Niko na stadionu tada nije znao sta se dogodilo. Svi su mislili, naravno i sudija, da je od zamora pozlilo Hasetu i da se nakon ukazane pomoci vratio u igru. A on se u svlacionici napio vode. Ima jos dosta neobicnih prica o igri fudbalskog kaligrafa. On je 1963. godine otisao u Tursku i sklopio ugovor s Fenerbaceom. Svakodnevno je s telefonom kontaktirao s klubom u Sarajevu. Jednog dana mu je u telefonskom razgovoru sekretar Budo Vukovic rekao da su u nevolji uoci susreta sa Zeljeznicarom, jer nemaju valjanu ekipu. Hase je na to odgovorio da odmah krece u Sarajevo. Polozio je turskom klubu novcanu garanciju da ce se vratiti za desetak dana, dobio ispisnicu, stigao u Sarajevo, ponovo se registrovao za maticni klub i za nekoliko dana stekao pravo igranja. Utakmica na Grbavici bila je burna. Zeljo je imao odlicnu ekipu, ali Ferhatovic je bio neuhvatljiv. Sarajevo je dobilo taj susret sa 3:2 a poslije postignutog gola Hase je u odusevljenju i trku naletio na stativu koja je pukla. I ponovni njegov dolazak u Tursku nakon te utakmice na Grbavici bio je privremen. Odigrao je tamo samo devet utakmica i dao vise novca turskom klubu nego sto je dobio, samo da ga pusti u seher. ...Bez Sarajeva nije mogao! Volio je da igra na ulici ili livadi. Prije i onih najvaznijih utakmica, Hase je sa rajom igrao na male golove. Nije znao za specijalne pripreme, ni za karantine, ni psihologe! Jednostavno: volio je fudbal i igrao ga od srca. Protivnicki igraci su ga cesto tukli po nogama. Povrijedjen je igrao i davao golove. Znao je da pobjegne iz bolnice samo da bi obukao dres Sarajeva. Na jednoj utakmici na Kosevu Hase je izvodio takve bravure driblujuci protivnicku odbranu da je radio-reporter Mirko Kamenjasevic u trenutcima odusevljenja rekao: "Dragi slusaoci, dok hasetu ne uzmu loptu, slusajte muziku iz naseg studija!" On je jednostavno s loptom mogao sve. I zato kao uspomena i istinita legenda moze da bude jedan naslov u novinama kada se Asim Ferhatovic oprastao od fudbalskih terena. Tada je preko cijele stranice napisao novinar koji se godinama divio Ferhatovicu:

"JEDAN JE HASE!"

Rodjen je na Ilidzi, 12. maja 1948. Ponikao je u pionirskoj ekipi Igmana s Ilidze. Bilo je to 1963. godine. Clan juniora Zeljeznicara postaje 1964. godine. U prvom timu Zeljeznicara debitovao je 1965. u susretu sa Vardarom u Skoplju. Pobjedio je Vardar sa 2:1! U dresu Zeljeznicara za deset godina odigrao je 550 utakmica i postigao 100 golova!? U sampionskoj ekipi Zelje 1971/72. bio je najbolji igrac. U dresu reprezentacije Jugoslavije prvu utakmicu odigrao je na Minimundijalu 1972. u Brazilu protiv Venecuele. Pobjedila je Jugoslavija sa 10:0! Za najbolju selekciju odigrao je 43 utakmice. U omladinskoj selekciji odigrao je 12, au mladoj 18 utakmica. Poslije Zeljeznicara tri godine igrao je u francuskoj Nici. Dres ovog tima oblacio je 150 puta. Sa reprezentacijom Jugoslavije igrao je na Svjetskom prvenstvu u SR Njemackoj. Postigao gol decenije, u majstorici u Frankfurtu, 13. februara 1974. kada je Jugoslavija pobjedila Spaniju sa 1:0. Godine 1974 proglasen je za fudbalera Jugoslavije. Godine 1975. dobio je Sestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva. Vise puta biran je medju najbolje sportiste Bosne i Hercegovine.

ZLATNI GOL U FRANKFURTU
Trebalo je zaista imati jako srce pa izdrzati exploziju jugoslovenske radosti koja je dosla tako brzo, a koju smo dvanaest godina cekali. Josip Katalinski je u 13. minutu te nezaboravne majstorice na Valdu usao u historiju naseg fudbala kao strijelac gola decenije i kao covjek koji je u jugoslovenskoj reprezentaciji poslije svih drama sirom otvorio vrata Svjetskog prvenstva u Saveznoj Republici Njemackoj. Bio je to isti onaj momak koji je dva mjeseca ranije na Karaiskakiju u Atini postigao autogol i plakao. Frankfurt, 13. februara 1974. godine! Vald stadion u nezaboravnom dekoru docekao je izlazak plavih momaka na zelenu travu. Na tribinama oko 70.000 gledalaca, medju njima 50.000 nasih ljudi; svi su se pretvorili u jedan hor i pjevaju nase pjesme; bio je to vulkan patriotizma i radosti; hiljade zastava prosaralo je kolorit tribina. Pjevala je te veceri i cijela Jugoslavija; milioni ljudi u domovini pored malih ekrana ocekivali su da pocne ta utakmica decenije. Na travi velike bitke, jedanaest plavih momaka, jedanaest nezaboravnih junaka. Radost je svima donio Josip Katalinski. Sta se zapravo dogodilo u tom nezaboravnom 13. minutu? Snazni Ivan Buljan krenuo je u nezadrzivi juris prema golu Spanaca. Negdje na tridesetak metara od protivnickog gola, iskosa s desne strane oboren je nas bek. Brane Oblak je odlucio da izvede slobodan udarac, skraceni korner, a svi nasi napadaci krenuli su silovito pred gol Iribara. Nastala je prava bura u sesnaestercu Spanca; u tim trenutcima iz pozadine je pred gol Iribara dotrcao gorostasni Josip Katalinski. Skocio je nebu pod oblake, glavom je snazno zahvatio loptu. Iribar je uspio samo kratko da je odbije, a Katalinski u padu nogom sutira i pogadja mrezu! To je divan gol, to je gol za nasu fudbalsku historiju. Nasi fudbaleri su bili jedan buket radosti, na klupi ista slika, u novinarskoj lozi zavladalo je neopisivo slavlje medju nasim izvjestacima. Tako je bilo i kod kuce, u svakom gradu i selu, u svakoj kuci. Radost je nastavljena poslije velike fudbalske bitke koja je zavrsena pobjedom Jugoslavije od 1:0! Na kraju utakmice strijelca jedinog gola Josipa Katalinskog nosili su nasi igraci i nasi navijaci. Veselje je nastavljeno na ulicama Frankfurta i na ulicama svih nasih gradova u domovini. Te noci niko nije spavao. U toj utakmici 13. februara u Frankfurtu Jugoslavija je igrala u sastavu: Maric, Buljan, E. Hadziabdic, Oblak, Katalinski, Bogicevic, Petkovic, Karasi, Surjak, Acimovic, Dzajic! Selektor reprezentacije bio je Miljan Miljanic. Utakmicu je vodio sudija Loro iz Belgije! Fudbalska bitka u Frankfurtu trajala je sat i po. Ona je u stvari trajala mnogo duze i pocela mnogo ranije. Na Valdu je bilo samo finale! Poslije one drame u Atini, gdje je Jugoslavija izborila pobjedu od 4:2 i stekla pravo na majstoricu, nasi reprezentativci su se pripremali u Splitu petnaestak dana.

Rodjen je 6.maja 1941. u Sarajevu u blizini stadiona Grbavica. Fudbal je poceo igrati na Grbavici 1954. u pionirima Zeljeznicara. U juniorima Zeljeznicara igrao je 1956. i 1957. godine. Prvi trener bio mu je Spasoje Abramovic. U prvom timu Zeljeznicara debitovao je 1959. godine u susretu sa Proleterom iz Zrenjanina. Utakmica je odigrana u Sarajevu (kup). Zeljo je pobjedio 1:0 golom Bukvica. Prvi ugovor sa Zeljeznicarom potpisao je krajem 1959. godine. U dresu Zeljeznicara igrao do 1970. godine. Za ekipu sa Grbavice odigrao je 500 utakmica i postigao 300 golova. Poslije Zeljeznicara igrao je u Strazburu cetiri, Sedanu tri i Valensijenu jednu godinu. Fudbalsku karijeru zavrsio je u Francuskoj. Godine 1967. proglasen je za fudbalera Jugoslavije. Bio je clan reprezentacije Jugoslavije koja je 1968. na Evropskom prvenstvu u Rimu osvojila srebrnu medalju. Poslije zavrsetka igracke karijere (1978) posvetio se trenerskom pozivu. Trenersku karijeru zapoceo je u klubu u kome je ponikao igrac - Zeljeznicaru.

TAKTOVI "MAESTRA STRAUSA"
"Jedan plavokosi delija neobicne visine kojom vise podsjeca na nekog dobrog kosarkaskog centra nego na vanserijskog fudbalera, vezao je u cvor nasu odbranu i prosto je nevjerovatno kakve je driblinge izvodio na najvecem jugoslovenskom stadionu u Beogradu. Ostace kao vjecna tajna kako je Bosanac Ivica Osim prevario dva nasa igraca Boskijea i Dorkaefa i velemajstorski proigrao tog paklenog Dzajica, koji je postigao taj fantastican gol..." - javljao je tog 24. aprila svojoj redakciji u Pariz ugledni franscuski sportski komentaror - Zak Feran!
U njegovom izvjestaju nasla se i ova recenica: "Pa to su nevidjeni driblinzi: Osim na prostoru maramice zna da nadmudri cuvara i da ga dovede do ocajanja. U igri jugoslovenske desetke sve podsjeca na lijepu pricu. To je simfonija pokreta i driblinga! "Poslije te utakmice, Francuzi su naseg asa nazvali "mister milimetar", aplaudirajuci na njegovu sposobnost da i na najmanjem prostoru prevari protivnickog igraca. Bilo je to poslije one cuvene utakmice u Beogradu, 24. aprila 1968. godine, kada je Jugoslavija pobjedila Francusku sa 5:1 i otisla u finalni dio Evropskog prvenstva u Italiju. Na Marakani je bilo 70.000 ljudi koji su dosli da pomognu "plavim" momcima da izbore pobjedu za evropski vrh. Hiljade nasih zastava, pjesma dva sata prije pocetka utakmice i poklici: "Jugoslavija, Jugoslavija..." Jednu sjajnu ekipu izveo je na teren nas kapiten Mirsad Fazlagic. U toj navali Osim i Dzajic, fudbalski velemajstori, Musemic golgeter od dinamita, trivic neumoran poput maratonca i ambiciozni debitant Petkovic. Bila je to jedna od najboljih navala koje smo imali. Ivica Osim je tog dana igrao jednu od najboljih utakmica zivota. Dragan Dzajic kao oluja sa lijeve strane, Vahidin Musemic je tresao mrezu kao od sale, Dobrivoje Trivic je radio za sve njih i srcem kao planina gradio tu sjajnu pobjedu. Ilija Petkovic je igrao prvi put u plavom dresu, ali je kroz francusku odbranu prolazio kao paklena masina i postigao dva divna gola. Pobjedila je Jugoslavija 5:1! Briljantnom igrom i izvanrednom pobjedom vratili smo dug Francuzima za 9. oktobar 1965. i "Park princeva" kada su nas "galski pijetlovi" pobjedili golom Gondea i kada su nam zatvorili vrata Vemblija i Svjetskog prvenstva u Engleskoj 1966. godine. Tri godine kasnije, bas pobjedom nad Francuskom, nasi momci su otvorili vrata finala Evrope i izvadili "vizu" za utakmicu sa Englezima u Firenci. U nasoj odbrani na Marakani igrali su: Pantelic, Fazlagic, Holcer, Belin, Ramljak i Mihajlovic! Dva gola postigao je Ilija Petkovic u 12. i 33. minutu. Dvostruki strijelac bio je i Vahidin Musemic u 22. i 85. minutu, a Dragan Dzajic je jednom zatresao mrezu u 14. minutu. Najbolji igrac na toj utakmici bio je Ivica Osim, koji je kreirao nasu igru i nasu pobjedu. Pobjedom protiv Francuske Jugoslavija je zavrsila kvalifikacije za odlazak na Evropsko prvenstvo u Italiju. Sljedeci mec smo igrali u Firenci 5. juna 1968. godine. Odlazeci u Firencu, nasi su znali da je to fudbalska tvrdjava u kojoj je Jugoslavija u majstorici pobjedila Francusku poslije produzetaka sa 3:2 i otisla na Svjetsko prvenstvo u Brazil 1970. godine. Nas mladi tim imao je za protivnika reprezentaciju Engleske, zvanicnog prvaka svijeta! Englezi su krenuli s Ostrva u "invaziju Evrope" - da je osvoje i dokazu kako nema sjenki na "Boginji Niki", koju su osvojili dvije godine ranije. Na tom putu engleskog dokazivanja i potvrdjivanja stajala im je reprezentacija Jugoslavije. Kenet Vustelholm, iz BBC-a, sjedio je te veceri pred monitorom na stadionu Komunale. To je isti covjek koji se radovao u finalu Svjetskog prvenstva na Vembliju, dosao je u Firencu da svojim gledaocima na Ostrvu prenese prve utiske o "invaziji engleskog fudbala na Evropu!" Iz njegovog komentara zabiljezene su i ove recenice" 25. minut: "Nasi fudbaleri tesko izlaze na kraj sa ovim jugoslovenskim mladicima. Postaje uzbudljivo!" 45. minut: "Vrucina je, sparno je danas u Firenci, to smeta mnogo nasim fudbalerima! Bice valjda bolje u drugom poluvremenu". 50. minut: "Cuju se sirene ovdje na tribinama, kao da dolazi opasnost!" 70. miut: "Briljantna je jugoslovenska odbrana!" 80. minut: "Osim, iako hoda na jednoj nozi, hrabri svoje drugove. On se tamo nesto dogovara sa Dzjicem i Musemicem. Sta li nam to oni spremaju?!" 86. minut: "Engleska gubi Evropski kup! Dzajic! Zar je to moguce?! Zar je moguce da je 1:0 za Jugoslaviju?!" 90. minut: "Kraj! Nema finala, nema pehara! Sve je sada gotovo..." Bila je to jedna od najdrazih pobjeda Ivice Osima. On je taj susret sa Englezima danima ocekivao. I kada je mec dosao, Englezi su vec u 5. minutu povrijedili naseg asa. Tada zamijena nije bila dozvoljena a Osim je trazio od selektora Mitica da ostane na terenu, da pomogne drugovima. Izdrzao je cijelu utakmicu i docekao taj srecni trenutak.

Rodjen je u Zavidovicima, 13. aprila 1955. Blistavu karijeru zapoceo je u Krivaji iz Zavidovica. Brat Sead odveo ga je 1978. na igraliste Krivaje, sto je bilo presudno u sportskom opredjeljenju Safeta Susica. U prvom timu Krivaje igrao je kada je imao 16 godina! Godine 1972 odlazi na Kosevo u juniorsku ekipu Sarajeva. U prvom timu Sarajeva debitovao je 3. avgusta 1973. godine na Kosevu protiv Crvene zvezde u Ljetnoj ligi sampiona. U dresu Sarajeva odigrao je 350 utakmica i postigao 250 golova. Za reprezentaciju Jugoslavije prvi put nastupio u Budimpesti 5. oktobra 1977. godine u susretu sa Madjarskom i postigao dva gola. U prvih deset reprezentativnih susreta, tri puta postigao po tri gola!! Za "A" reprezentaciju do kraja 1981. odigrao 20 utakmica. Godine 1979. proglasen je za najboljeg fudbalera Jugoslavije. Godine 1979. proglasen je i za sportistu Bosne i Hercegovine. U sezoni 1979/80. bio je najbolji strijelac u Prvoj ligi sa Kosticem iz Napretka. Godine 1981. dobio Sestoaprilsku nagradu grada Sarajeva.

REZISER NEZABORAVNIH POBJEDA
Takav reprezentativni pocetak niko u jugoslovenskom fudbalu nije imao! Safet Susic je na startu u dresu sa drzavnim grbom zasjenio sve majstore koji su se pojavili na nasim terenima! Debitovao je na cuvenom Nepu u Budimpesti, 5. oktobra 1977. godine. I tu, gdje su igrali nenadmasni madjarski majstori, Safet je postigao dva gola. Igrao je prvi put, ali je bio ubjedljiv kao da reprezentativni dres nosi godinama. Tada je doslo do simbolicne i spontane smjene u jugoslovenskoj reprezentaciji: Safet Susic je na briljantan nacin u reprezentativnom dresu zamijenio fudbalsku legendu Dragana Dzajica. Vec u sljedecem susretu nosio je Dzajin dres sa brojem 11 i postigao tri gola! Bila je to ona cuvena utakmica u Bukurestu! Jugoslovenska reprezentacija je dosla u glavni grad Rumunije sa zeljom da izbori pobjedu i priliku da u posljednjem susretu sa Spanijom izvadi vizu za Svjetsko prvenstvo u Argentini. Utakmica s Rumunima imala je dramatican tok. Bio je to susret kakav se vidja jednom u deset godina. Rumuni su vec u drugom minutu poveli sa 1:0 golom beka Vigua s polovine igralista?! ali to nije bio kraj, vec samo pocetak velike drame u kojo je glavni junak bio Safet Susic. Tri puta je savladao golmana Morarua. Prvi gol je postigao u 14. minutu poslije izvanredne akcije u kojo su ucestvovali Surjak i Zungul. Tri minuta kasnije Susic je pogodio stativu, lopta se odbila daleko u polje, na nju je natrcao Muzinic i postigao drugi gol za Jugoslaviju. Drama je dobila novi zaplet kada su Rumuni do kraja poluvremena postigli jos dva gola. Ni to nije bio kraj. Nastavak je donio novi preokret. Opet je na scenu stupi Susic, koji je postigao jos dva gola. Susret se zavrsio pobjedom Jugoslavije 6:4! Junak utakmice Safet Susic usao je u nasu fudbalsku historiju! Ostace zapisano da je u drugom svom reprezentativnom nastupu postigao svoj prvi het-trik, da je pruzio igru koja ga je uvrstila u najvece majstore sto ih je jugoslovenski fudbal imao. Poslije te pobjede Safet se nasao na rukama svih nasih igraca i brojnih navijaca koji su tog popodneva bili u Bukurestu. Safet je i poslije te briljantne igre ostao onaj tihi momak koga izvan fudbalskih terena ni po cemu ne mozete prepoznati. U svom fudbalskom spomenaru uvijek ce se rado vracati na ovaj susret. sjecace se da su u toj utakmici za Jugoslaviju igrali: Borota, Boljat, Muzinic, Trifunovic, Stojkovic, Hatunic, Zungul (Vukotic), Nikolic, (Zajec), Filipovic, Surjak i on - Safet SUSIC!
Druga prica o Susicu tece ovako: Dan je osvanuo vedar, nigdje oblacka da oko ugleda, sve je nagovjestavalo veliki spektakl. Maksimirski stadion u predvecerje 13. juna 1979. godine okupan snopovima reflektora blistao je kao srebrna ljepotica. Nasi reprezentativci dosli su na stadion sat i po prije pocetka velikog okrsaja. Vrijeme je sporo prolazilo. Susret je ipak poceo. Italijani su zaigrali sigurnije: poveli su sa 1:0! Dva puta se zanjihala i stativa naseg gola. Dah nam je zastajkivao pred naletima Azura! ...Minut je 28. Na scenu stupa velemajstor Safet Susic; sve oci uprte su u njega. I milioni gledalaca pored malih ekrana prate svaki njihov pokret. Sta ce uciniti? Loptu je dobio od Petrovica, Djentile i Konti jure ka njemu, Safet ostaje na nogama, iz teske pozicije milimetarski pogadja lijevi ugao. To je izjednacenje. Radost je velika na Maksimiru... Ponovo su se razvile nase zastave, opet se pjeva, svi su nekako drugi ljudi, radosti nigdje kraja! To je samo pocetak velike igre jednog velikog asa... Igrao je 36. minut. Na dvadesetak metara od gola Italijana srusen je Safet Susic. "Azuri" namjestaju zivi zid, dug je ceremonijal oko poravnanja. oko lopte su Petrovic, Sliskovic i Susic, nesto se dogovaraju. Ocekivali smo kombinaciju, ali sve je munjevito izvedeno: Sliskovic je kratko dodao loptu Susicu, koji jos jednom potvrdjuje izvanredan talenat, snaznim udarcem salje loptu pod precku. To je 2:1! Maksimir je ponovo na nogama, pjesma na tribinama, svi se grle... Semafor je ponovo upisivao Safetovo ime u 66. minutu, kada se Kontijeva mreza po treci put zatresla. Bila je to divna akcija sa lijeve strane: Petrovic je izvanredno proigrao Susica, koji je neodbranjivim udarcem pogodio gol Italijana. Cio stadion je skocio na noge, razvile su se ponovo nase zastave, zaorila se pjesma "Sajo, majstore"! I tako je bilo do kraja susreta...
...Cetvrti gol za Jugoslaviju postigao je Zajec poslije najljepse akcije jugoslovenskog tima. Duboka lopta ide prema drugoj stativi gola Italijana. Tamo je Susic u mrtvom uglu. Ali velemajstor nalazi rijesenje, glavom spusta u sredinu loptu Zajecu, koji u punom trku "cijepa" mrezu Italijana! To je vrhunac jedne lijepe predstave u kojoj je glavni junak bio Safet Susic. Jugoslavija: Stojanovic, Jovanovic, Muzinic, Zajec, Stojkovic, Krsticevic, Petrovic, Cukrov, Sliskovic, Janjanin i Susic! Septembarska noc na Marakani bila je ista kao ona junska na Maksimiru. Bila je lijepa, raspjevana, nezaboravna... Nasa reprezentacija poslije dugo vremena ponovo je podsjetila na stara dobra vremena, na nase stadione se vratio optimizam i vedrina. Za velike stadione i velike predstave potrebni su veliki majstori. Igra Safeta Susica te noci, 16. septembra 1979. godine bila je prava fudbalska simfonija. U naletima je srusio svjetske prvake Argentince i tri puta pogodio njihovu mrezu...
... Marakana je u 23. minutu podjestila na one juznoamericke fudbalske terene, a Safet na najvece juznoamericke majstore. Uzeo je loptu na centru, izveo je slalom od 50 metara, savladao sve prepreke i onda potezom velikog majstora savladao golmana Viljara! Bio je to prvi od tri bisera koje je te noci postigao nas Susic...
... Safet je opet olujan, ko da ga zaustavi? Minut je 54. Susic se na cudesan nacin oslobadja cetvorice protivnickih igraca, predriblovao je cak i golmana, a onda svom snagom raspalio po lopti koja je zatresla mrezu. Publika je ponovo na nogama, poraz svejtskog prvaka je neizbjezan. Selektor Menoti Safetu daje jos jednog pratioca, ali to je noc kad ga niko ne moze zaustaviti! Svi na tribinama osjecaju da on moze jos vise, bodre ga i traze da krene u novi slalom...
... Veliki podvig Safet Susic je ponovio u 70. minutu, kada je postigao svoj treci gol. U nezadrzivom slalomu obisao je sve prepreke, a onda lagano plasirao loptu u mrezu. Bio je to njegov treci het-trik u samo deset reprezentativnih nastupa!

Do zanimljive teorije zašto je nogometnu reprezentaciju Bosne i Hercegovine napustio 31-godišnji Hasan Salihamidžić, danas igrač italijanskog Juventusa, a nekada zvijezda minhenskog Bayerna, nakon višemjesečnog istraživanja došao je Nermin Bise, čiji post prenosimo u cijelosti.

"Hasan Salihamidžić je otjeran iz reprezentacije BiH na poluvremenu prijateljske utakmice između BiH i Francuske na Koševu, 16. avgusta 2006. godine. Glavni krivac što je Brazzo odlučio da više ne igra za svoju državu je sadašnji kapiten reprezentacije Emir Spahić.

Prema pouzdanoj informaciji do koje sam došao nakon višemjesečnog istraživanja, problem je nastao u poluvremenu spomenute utakmice. Naime, tadašnji Salihamidžićev saigrač iz Bayerna Sanjol (Sagnol) Brazzu je zamolio da Spahiću skrene pažnju da malo lakše ide u duelu sa Tijerijem Anrijem (Tierry Henri), jer se tadašnji Arsenalov napadač požalio Sanjolu da preko Salihamidžića, jer su saigrači iz tima, prenese Spahiću da ga ne ''lomi'' u duelima, jer je Spahić u dva navrata malo jače nagazio Anrija tokom prvog poluvremena.

Kada mu je Brazzo prenio Anrijevu poruku upućenu preko Sanjola, Spahić je reagovao prema Salihamidžiću nekorektno. Čak je i krenuo da se fizički obračuna sa Brazzom, što nije na vrijeme spriječeno i do kontakta je došlo. Spahić koji je na toj utakmici ušao već nakon tri minute utakmice zamjenivši Muhameda Konjića koji se i službeno oprostio od reprezentativnog dresa BiH na toj utakmici, tako je i Salihamidžića prisilo da kaže zbogom najdražem dresu u kojem je igrao, što je Brazzi reprezentativni dres.

Godine 1996. u Oslobođenju je objavljen tekst o tada golobradom dječaku iz Jablanice koji je oduševio igrajući za HSV. Njegov tadašnji učitelj i trener Felix Magat o Salihamidžiću je imao samo riječi hvale. Nedugo zatim, Salihamidžić će potvrditi sve što je o njemu govorio Magat. Sjetit ćemo se svi pobjede BiH protiv Italije na prepunom Koševu, tada je selektor Muzurović Brazzu iz mlade selekcije uvrstio u A tim i tada je Brazzo svima pokazao kako se igra i srcem i dušom za državni dres.

Kasnije će postati zvijezda velikog Bayerna sa desetine i stotine utakmica odigranih što u Bundesligi, što u Ligi prvaka, što u reprezentativnom dresu BiH gdje se samo potvrdilo da je Hasan Salihamidžić definitivno jedan od najboljih igrača koje je BiH imala i koje će možda ikada imati.

Sve ostalo je sada manje više nebitno. Priča o našem Savezu, selektorima, direktorima, predsjednicima, generalnim sekretarima, povredama, napuštanjima priprema, namjernim kartonima, čuvanju u državnom dresu na uštrb klupskog, spletkarenjima, teorijama zavjere i koječemu pada u vodu. O tome je sve odveć jasno i poznato.

2009